Kako psi uče?

Način na koji psi uče vrlo je sličan načinu na koji uče sva osjetilna bića (uključujući i nas, ljude): na temelju iskustva, putem pokušaja i pogrešaka te povezivanjem odnosa radnji i posljedica. Sve radnje (ponašanja) osjetilnih bića nose posljedice, a posljedice utiču na buduća ponašanja. Tri su stvari koje se dešavaju u životu: dobre, neodređene i loše.

Da parafraziramo, životinje čine stvari koje nagrađuju i od kojih imaju koristi, izbjegavajući neugodne situacije i osjećaje. Ponašanje u neku ruku zadovoljava biološke potrebe za hranom, vodom, kretanjem, mentalnom stimulacijom, društvenim kontaktom te pruža mogućnost izbjegavanja boli, straha i nelagode.

Kada je životinja spriječena u udovoljenju svojih potreba, obično se razviju problemi u ponašanju.

Psi reagiraju na svoju okolinu koristeći ponašanje karakteristično svojoj vrsti, normalno pseće ponašanje. Psi uče kada su im prednosti i mane njihovih radnji jasno predstavljene. Kada psu nedovoljno jasno objašnjavamo prednosti njegovih radnji i ponašanja, pas postaje zbunjen, pod stresom je i ne uči. Ako psu ostavimo na izbor da sam odabere ponašanje, bez naše pomoći, šanse su 50:50 da će odabrati ono ispravno (prema našim, ljudskim kriterijima). Na primjer, ako dozvolimo psu da odluči vršiti nuždu gdje želi, obično će to učiniti bilo gdje unutar našeg doma. Pomaganjem i jasnim objašnjavanjem psu da uspije u onom što od njega želite stičete njegovo povjerenje, a pouzdan pas dobar je pratioc.

Dužnost trenera i vodiča je da tijekom odgoja i treninga pruže psu dostatnu stimulaciju kojom jasno komuniciraju psu koje su njegove prednosti. Najbitnije od svega – uvijek i bez isprike za učenje moramo naći vremena.

Najbolji “alat” za rad s pima, bolji od bilo koje smicalice ili trika su strpljenje i dosljednost.  Pas “dresiran” na brzinu nije nužno dobro dresiran pas niti bi se trebao smatrati vjernim pratiocem. Proces učenja i rada sa psom pruža nam jedinstvenu i posebnu priliku da s njim razvijamo dobar, kvalitetan odnos pun međusobnog poštovanja.

Važno je razumijeti da pas ne razmišlja logički u smislu “Hej, ako napravim ovo, desit će se ono”. Pas naprosto radi ono što za njega funkcionira i prestane raditi ono što ne funkcionira. Ljudi nauče prepoznavati situacije i kontekste u kojima su moguće određene posljedice (dobre ili loše) i mogu ih lako primijeniti na raznim mjestima i u raličitim situacijama. Psi također uče prepoznavati različite situacije, ali im treba duže kako bi ih razumjeli generalizirati.

Učestala zabluda koju ljudi imaju o psima je da psi imaju “želju da udovolje vlasniku”. Neki ljudi smatraju da su naša ljubav i pohvale sve što psu treba da bi bio motiviran. Suprotno tomu, pas ima samo jednu želju – da udovolji sebi. Ako uveseljavanje vas donosi i njemu nešto dobro, vjerojatno se takvo što i može nazvati “željom za udovoljavanjem”, no mnogim psima nije dovoljna samo pohvala da bi dobro radili, kada oko njih ima toliko drugih, zanimljivijih stvari.

Ako vam se i čini kako vaš pas odgovara samo na pohvale kada uči nešto novo, moguće je da je to zato što želi izbjeći kaznu. Pohvala je, naravno, dobar način da psu damo do znanja da je na dobrom putu do nagrade. Ako mislite da će vaš pas slušati samo zato što vas to čini sretnima, trebali biste prihvatiti činjenicu da pas ne misli da ste Bog i voljeti ga zbog toga što razmišlja kao pas.

Psi imaju različite načine ponašanja. Neka ponašanja su urođena, a neka instalirana, odnosno stečena. Urođena ponašanja su ponašanja koja zahtjevaju minimalno učenja da bi ih se usavršilo te su u nekih pasmina izražena jače, a kod nekih slabije. Nažalost, mnoga psima urođena ponašanja nama se ne sviđaju, poput kopanja, zavijanja, uništavanja i griženja, smetlarenja, ganjanja i grube igre. Također, mnoga ponašanja koja ŽELIMO ne dolaze u paketu. Naredbe “sjedni”, “lezi”, “čekaj”, “dođi” i “k nozi” iz psećeg gledišta bespotrebna su, blesava i nebitna ponašanja. Osim ako ih vi ne učinite za njih isplativima!

Kako bi pas nešto za vas napravio, potrebna mu je motivacija. Razmislite o stvarima koje vaš pas želi u životu, na primjer: pažnja ljudi, hrana, izlaz u dvorište, drugi psi ili krtičnjaci. Sve to uz nešto mašte možemo iskoristiti kao motivaciju.

Motivatori su također poredani po imaginarnom stupnju važnosti. Za većinu terijera, kopanje krtičnjaka po stupnju važnosti na samom je vrhu, čak ispred hrane, dok je hrana na višem stupnju od češkanja po trbuhu.

Od najvećih do najmanjih, svi psi imaju svoju svrhu. I svi psi trebaju svrhu. Za neke je to sjedenje u krilu dok čitate knjigu ili gledate televiziju, neki imaju potrebu nadgledati djecu koja se igraju, ima i onih pravih radnih pasa čija osobnost najviše dolazi do izražaja kada trče agility ili love štakore ili vam pak donose novine. Ovaj smisao za svrhu prirodni je instinkt koji se danas rijetko koristi u radu. Tužno, ali istinito, mnogi ga često ignoriraju i čak namjerno suzbijaju pri radu s psima.

Nagon je unutarnji mehanizam koji tjera životinju da nešto poduzme. Svi psi imaju određene osnovne nagone, razlikuju se u stupnju izraženosti ovisno o pasmini ili pojedincu.

Koristeći “nagone” psa u kombinaciji s operantnim uvjetovanjem možemo postići još bolje rezultate. Kada omogućimo psu da njegovi instinkti dođu do izražaja potičemo učenje i učvršćujemo naš odnos s psom. Svaki dan pružite svom psu dovoljno aktivnosti, zaposlite ga, dajte mu svrhu! Nađite vremena za igru, odmor i rad i vaš pas će napredovati.

Nikada nemojte koristiti metode zasnovane na teorijama dominacije ili metode prisile i nanošenja boli. Brze reakcije i rezultati ne znače da je pas shvatio što od njega tražite.



napisala: Sandra Ilievski, instruktor i savjetnik za ponašanje pasa