Domestikacija

Clutton-Brock objašnjava process domestikacije kao “dva isprepletena procesa”. Prvi biološki process nalik je prirodnoj evoluciji u kojoj “životinje-roditelji postaju reproduktivno izolirane od divlje populacije i formiraju malu temeljnu skupinu… koja će se u početku temeljiti na parenju u srodstvu i koja će pretrpjeti genetički otklon.” Te će temeljne skupine rasti i genetski će se mijenjati prirodnom selekcijom uslijed promjena okoliša i utjecaja čovjeka. Prema Clutton-Brocku, “ti pitomi vukovi postat će sve manje slični svojim precima jer će prirođeno nepostojane karakteristike poput boje krzna, nošenja ušiju ili repa, sveukupne veličine i proporcije udova biti promijenjene kombinacijom prirodne i umjetne selekcije.” (Serpell, 2. poglavlje, 1995.)

Drugi “društveni process” počeo je kad su praljudi prisvojili i integrirali pra-pse u svoje zajednice. Clutton-Brock kaže, “…vuk je postao pas… nije više bio divlji mesojed, već dio ljudskog društva s fizičkim karakteristikama prilagođenim ekonomskim, estetskim i ritualnim dužnostima ljudi… u posljednjoj fazi… osobno vlasništvo… bilo je nametnuto ogrlicom i povodnikom”. (Serpell, 2. poglavlje, 1995.)

Da bi divlja životinja preživjela potreban joj je “visoki stupanj percepcije… brze reakcije na stres”, a prema Clutton-Brocku karakteristike potrebne domaćim životinjama suprotne tomu su “…pripitomljivost, manjak straha i tolerancija na stres”. Desile su se biološke i strukturne promjene poput “hormonalnih promjena, smanjenja veličine mozga, slabiji vid i sluh, te zadržavanje juvenalnih karakteristika i ponašanja u odraslih životinja”. (Serpell, poglavlje 2, 1995.)

Karakteristike ponašanja uslijed domestikacije
Znamo da su se nakon ledenog doba mezolitska društva “…počela stalno naseljavati.” To razdoblje kreiralo je “prostor” pitomijim vukovima za daljnju domestikaciju. Vođeni novim, lako dostupnim nalazištima hrane, ti pitomiji vukovi vjerojatno su bili manje “genetski predodređeni” bježanju čime su stekli “prednost prilikom selekcije naspram onih divljih” (Coppinger, 2001.)

Lindsay
opisuje ranu vezu ljudi i pitomih vukova kao “zajedništvo” dviju vrsta. Kaže: “teritoriji vučjih čopora vjerojatno su formirani u blizini ljudskih naselja koja su ih prirodno štitila od ostalih, manje prijateljski raspoloženih čopora ili grupa ljudi. To je rezultiralo “ekološkim prostorom” koji je dalje olakšavao “proto-psima” da pretrpe “nove morfološke i genetske promjene koje su postepeno vodile razvoju domaćeg psa”. (Lindsay, 2000.)

Prema Lindsayu, da bi na taj nači bio ostvaren bliski kontakt “životinja ne smije biti previše plaha niti sklona bježanju, što su osnovne značajke ponašanja domesticiranosti”. “Znanstveni dokazi za genetski divergentnu distribuciju osobina ponašanja temeljenih na relativnoj pitomosti i samopouzdanju između kanida” predočio je Belyaev u svom eksperimentu pripitomljavanja srebrne lisice (Vulpes vulpes). (Lindsay, 2000.)

Belyaev je kroz nekoliko generacija uspješno uzgojio “manje plahe jedinke” i stvorio pitomu lisicu koja se ne boji ljudi. “Iako slična genetska osnova društvene tolerancije nije bila prikazana u vukova ” lako je moguće da su ondašnji vukovi bili tolerantniji na prisutstvo ljudi.

Iz toga možemo zaključiti da je na osnovu arheoloških i znanstvenih dokaza te karakteristika u ponašanju, sposobnost života u blizini ljudi donjela promjene nužne za daljnje omogućavanje adaptacije populacijama pitomih vukova.

Razlike u ponašanju vuka i psa
Psi su uslijed neprekidne domestikacije bili podvrgnuti znatnim promjenama u ponašanju i time se udaljili od svog, sada rođaka – vuka. Domaći pas transformirao se u životinju mirniju, nježniju i odaniju od vuka. Prema Lindsayu, “… psi su izgubili vučji nagon mesoždera i ponašanje grabežljivca karakteristično divljim kanidima.” Iako psi preferiraju meso, danas je njihova prehrana raznolika, što se ne može reći za njihove “drevne pretke”. (Lindsay, 2000.)

Druga značajna razlika je u tome što psi fizički i spolno sazrijevaju mnogo ranije od vukova. Psi postaju spolno zreli u dobi od 7-10 mjeseci, dok vukovi postaju spolno zeli u dobi od otprilike 22 mjeseca. Uz to, psi se redovito pare s više patnera, kuje se tjeraju dvaput godišnje, a mužjak psa plodan je tijekom cijele godine. Vukovi su s druge strane, selektivni i imaju jednog parnera čitav život, vučica se tjera jednom godišnje, a testisi mužjaka van sezone parenja atrofiraju pa je mužjak plodan samo jednom godišnje. (Lindsay, 2000.)

Još jedna bitna razlika je ta da psi laju u znak upozorenja i obilježavaju uriniranjem. Vukovi to također izvode, ali ne tako često. Važno je dodati da svi domaći psi ne laju. Lindsay predlaže: “… sklonost lajanju može biti naučeno ili potaknuto utjecajem okoline. On kaže: “Coppinger i Feinstein osporavali su funkcionalnu i komunikativnu važnost lajanja pasa”. Lindsay kaže da su raspravljali “kako je lajanje kao ponašanje slabo usmjereno, pre nejasno, čak beznačajno”.

Znanstvenici su podijeljeni po pitanju inteligencije između dviju vrsta. Neki inzistiraju na tome das u vukovi inteligentniji. Po njima “…vukovi moraju raditi da bi preživjeli” i imaju drukčiju “proporciju (veličinu) mozga”. Lindsay zaključuje: “…takva su nagađanja fascinantna” i predlaže da bi bilo “korisnije proučavati relativnu inteligenciju među kanidima uspoređujući njihov rad u kontroliranim uvjetima i raspravljati o inteligenciji u smislu količine naučenih vještina i sposobnosti rješavanja problema.” (Lindsay, 2000.)

Jedna od omiljenih kvaliteta pasa je sklonost zadržavanja karakteristika šteneta i kad odrastu, što je najvjerojatnije adaptacija prilikom domestikacije. Prema Lindsayu “…nekoliko promjena u ponašanju može biti zapaženo u karakteriziranju mlađahnosti. On kaže: “… domaći psi u mnogočemu se ponašaju poput štenaca vuka starih 4-6 mjeseci”. Proces zadržavanja ovih djetinjastih osobina naziva se neotonija. (Lindsay, 2000.)

I na kraju, vukovi formiraju vezu s čovjekom u slučaju izostanka utjecaja odraslih pripadnika iste vrste i straha. S druge strane, psi se lako vežu uz ljude i kad mogu birati, preferiraju društvo čovjeka naspram društva ostalih pripadnika svoje vrste. Umanjena sklonost bježanju koja je rezultirala pitomošću i koja je stečena domestikacijom pomogla je u stvaranju jake motiviranosti pri traženju društvenog kontakta s ljudima.

Pas je nastavio evoluciju od proto-psa, na kraju je bio dresiran za okupljanje i obranu stoke i za lov. Ne tako davno, process namjernog uzgoja odabirom određenih urođenih osobina danas nam daje preko 400 različitih pasmina pasa. Takva raznolikost nije poznata kod nijedne druge vrste, pa je samim time pas jedinstven. Danas pse koristimo u razne svrhe, a mi ljudi neprestano nalazimo nove načine na koje ih možemo iskoristiti.

Pojačana potreba psa za označavanje urinom dodatno ga razlikuje od vuka. Javlja se kao pretjerana potreba za komunikacijom, a točan je razlog nepoznat. Neki znanstvenici nagađaju da uriniranjem označavaju teritorij, međutim, prema Lindsayu, “Scott uvjerava da označavanje urinom ne služi označavanju teritorija, nego pas manje-više ostavlja poruku drugima da je nedavno prošao nekim putem.” (Lindsay, 2000.)

Ostale razlike u ponašanju uključuju “uzorke gresivog ponašanja” između vrsta. Zapaženo je da “kad vukovi postanu spolno i društveno zreli, skloniji su agresivnije i direktnije konkurirati za društveni status.” Lindsay kaže: “stil tučnjave… znatno se razlikuje” i primjećuje da psi “ograničavaju svoj napad na glavu, vrat i ramena”, dok vukovi više koriste “blokade tijelom… napadajući ekstremitete” stavljajući protivnika u puno ranjiviju poziciju. (Lindsay, 2000.)

Jedinstvena kvaliteta sačuvana kod domaćeg psa je spremnost na toleranciju nepoznatih. Tipični vuk ne prihvaća nepoznate, čak niti unutar čopora. Tipični vuk oprezan je u blizini ljudi, te ima nisku granicu tolerancije pri započinjanju sukoba. Danas je zbog ljudskog utjecaja u mnogim krajevima svijeta vukovima vrlo teško napredovati.

Prema Lindsayu, bitan utjecaj domestikacije je “smanjenje instinkta grabežljivca”. “Vukovi posjeduju skupinu urođenih uzoraka ponašanja koji su lako izazvani adekvatnim stimulansom… kad ugledaju plijen, vukovi reagiraju na nači tipičan vrsti, prezentirajući odgovarajuće sekvence ponašanja.” Taj niz ponašanja uključuje saginjanje, vrebanje, otkidanje, zalijetanje, napadanje, griženje i trešenje. Pred istim stimulansom (plijenom), psi se uglavnom igraju ili izazivaju ciljani plijen” (Lindsay, 2000.)